Stariji će vam na spomen njezina imena odmah napomenuti kako je Marija Terezija, austrougarska nadvojvotkinja i naša kraljica, koja je vladala željeznom šakom od 1740. do 1780., odredila dekretom da je svako podaničko domaćinstvo u Cesarstvu mora posaditi uz krušku i jabuku radi zdravlja.

Mlađi će je se sjetiti iz Arsenove "Djevojke iz moga kraja", po "okusu prvih poljubaca". Agronomi su sigurni kako je riječ o pravoj voćki, a šumari je vole smjestiti među šumske voćkarice. Spominju je još grčki i rimski liječnici, a preporučivali su je i medicusi Karla Velikoga.

Po uzorke u Katune

Neizmjerno je zdrava, od nje se izrađuju najfiniji glazbeni instrumenti, a toliko je skromna da se iz dalmatinskih mjesta i dvorišta neopazice i tiho kroz drugu polovinu dvadesetog stoljeća povukla tamo odakle je i došla – u šumarke, među gomile i neobrađena polja. Oni najmlađi i gradski ljudi vjerojatno više ni ne znaju kako izgleda ni kakvog je okusa.

Jest, riječ je o oskoruši.

Zaboravljenoj voćki iz našeg kraja, kojih je nekoć bilo posvuda, a kad su kartušine s Terezijanskim dekretima izili miši, odrekli smo je se. Pa je znanstvenici traže po šumama i gorama kako bi je vratili u našu svakodnevicu. Ajde, nije baš tako strašno, ali eto, nije ni jednostavno.

Potegli smo s agronomima do Katuna kako bi uzeli uzorke za veliki znanstveni pothvat posvećen oskoruši. U najranije jutro smo pod Mandušića kulom, što su je izgradili Turci kad su zavladali župom Radobiljom i pod kojom su se u dva navrata, 1652. i 1715., s Osmanlijama žestoko pomlatili Mlečići i domaća raja. Može biti da je koja oskoruša već tada provirivala iz hrastovih šumaraka, a s obzirom na to da se može dobaciti životom i do petsto godina, nije nemoguće. Više kule je najveći križ u Hrvata, tridesetmetarski, podigao ga je pokojni župnik don Vjenceslav Šupuk kad je ono Europa iz ustava izbacila kršćanstvo. Baš za dišpet. A do križa ilirska gomila. Cijela jedna povijest vidi se iz šumarka s oskorušama.

Agronomi dr. sc. Mira Radunić i mr. sc. Jakša Rošin iz Odjela za voćarstvo splitskog Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša strpljivo beru uzorke: plodove u jednu škatulu, po četrdeset listova u drugu. Proljetos su ovako skupljali cvat i pupove te su sve to uslikali.

Projekt revitalitacije

Nama je malo dosadno jer to traje, a ne bismo se željeli mišat u posal, pa podbadamo:

– A otkad to doktori znanosti i znanstvenici idu po šumama pa skupljaju plodove i lišće?

– Eee, to su pravi znanstvenici. Nije znanost samo sidit u uredu prid kompjuterom – spremna je dr. sc. Radunić, poznata čitateljima "Slobodne" iz akcija koje smo pratili: brige za milenijsku kaštelansku maslinu, uskrsnuće čuvene jabuke iz Žrnovnice, misterija nestanka trešanja u Poljicima i spašavanja Hajdukove murve na Starome placu. S doktoricom Mirom nikad priča ne može biti loša. Pa smo uskočili i u ovu o oskorušama.

A riječ je o partnerskom projektu Centra za kompetencije Trilj "Cekom 3LJ" i Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša, Instituta "Ruđer Bošković", Veterinarskog fakulteta i Agronomskog fakulteta u Zagrebu, Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu te tvrtki "Pharmagal" i "Puđa", pod nazivom "Valorizacija ljekovitog i aromatičnog bilja Dalmatinske zagore", financiranom iz fondova EU-a. Istraživat će se i dobiti proizvodi koji će sadržavati ljekovite sastojke iz naših zapostavljenih biljaka, među ostalim i oskoruše. Što je izvanredna prilika da se agronomi prvi put najozbiljnije pozabave ovom voćkom.

– Naš je zadatak načiniti eko-zemljopisni pregled samoniklih voćaka s morfološkom, molekularnom i kemijskom analizom te provesti etno-botanička istraživanja, čija je voditeljica dr. sc. Tonka Ninčević. Anketirat ćemo ruralno stanovništvo naše županije o upotrebi ljekovitog i aromatičnog bilja te samoniklog voća od davnina. A krajnja je ideja revitalizacija samoniklih voćnih vrsta i njihova bolja iskoristivost, komercijalizacija i popularizacija. Načinit ćemo bazu rasprostranjenosti, popisati ih i izdvojiti najbolje te osigurati preduvjete za proizvodnju sadnog materijala. Drugim riječima, vrste koje su zaboravljene moći će se lakše nabaviti – kaže mr. sc. Rošin.

Mukinja, brekinja...

Bave se nizom voćnih vrsta: šipurikom, glogom, divljom kruškom, oskorušom, krušvinom, brekinjom i mukinjom.

A što su, pobogu, krušvina, brekinja i mukinja?!

– Mukinja ima stablo slično oskoruši, ali nikad se nije uzgajala, nego je nalazimo u šumskim zajednicama. Ljekovita je za pluća, katar i slično. Krušvina je plodom kruškica, a listom kao bajam, dok je brekinja divlja oskoruša, pomaže snižavanju šećera u krvi. Ali to je priča za drugi put. Sad nam je oskoruša, Sorbus domestica, u središtu pozornosti – samo malo nam otkriva dr. Radunić, pa nastavlja:

– Znamo svi za Mariju Tereziju i njezin dekret o voćkama koje se moraju saditi. Bilo je to radi zdravlja populacije, ko je onda da tableta i likova. Znalo se, a mi tek sada to opet spoznajemo, da u prirodi, posebno u voću, ima lijekova za svaku tegobu. Danas znamo da u crvenom, modrom i crnom voću pored svega ostalog ima antocijana, a u narančastom i žutom flavonoida. To su antioksidansi. Tako je i oskoruša, koja je i puna tanina, bila pomoć kod želučanih problema, posebno proljeva i dizenterije. U to vrijeme voda je bila svakakva, higijena je bila na niskoj razini i sigurno je stanovništvu bila od velike pomoći. Od oskoruša se radi i jako dobra marmelada, a nekad su se sušeni plodovi mljeli i dodavali kruhu kako bi ga zasladili i zamirisali. Danas je u trendu i kozmetika – objašnjava Mira Radunić ne prestajući tribit one grane i plodove.

Raznoliki plodovi

– Morate li baš sa svake uzeti? Meni sve izgledaju iste.

– E nisu iste, i laik može uočiti da listova ima svjetlijih i tamnijih, a razlika je najbolje vidljiva u plodovima. Razlikujemo šest oblika na pojedinim stablima: neke su kruškaste, druge jajaste, pa konusne, spljoštene-okrugle, potpuno okrugle i eliptične – pokazuje nam dr. Radunić.

A mi se pitamo zbog čega se ova fenomenalna voćka izgubila s dalmatinskih okućnica i polja.

– Plantažnog uzgoja vjerojatno nikad nije ni bilo. Kao i smokve, višnje, trešnje, posadila bi se koja u kantunu vinograda ili maslinika ili blizu kuće. E kad smo kod toga, dobro je posaditi oskorušu u maslinik ili voćnjak jer odbija mušice. A zbog čega su je ljudi eliminirali? Tko zna, možda i zbog toga što se oskoruša ne može odmah jesti, nego je treba ostaviti par dana da se macerira, odnosno da sama sazrije, i tek tada je jestiva, a i nije baš reprezentativnog izgleda. A kako u našem dobu sve treba biti raskošno i mora se konzumirati odmah, možda je ljudima bila tlaka čekati. Posebno do prvog roda, jer ona je malo spora, rađa tek nakon desetak godina – pretpostavlja Mira Radunić.

– Cijena na pazaru, ako je uopće nađete, nije uopće niska, tek ubrane su po 20, 30 kuna, a osušene i šezdesetak kuna kilo – dodaje Jakša Rošin.

Analizom do genotipova

Naši su agronomi u posljednju godinu dana obišli staništa oskoruše posvuda, uzimali su uzorke u Kaštelima, Klisu, Poljicima, Omišu, Katunima i Kreševu, Šestanovcu, Aržanu, Studencima, Vrgorcu, Bisku, Muću i Drnišu, ali i na otocima Šipanu i Šolti. Popisali su, locirali i obradili 140 stabala, što je, naravno, manje nego što ih stvarno ima, ali je dobar uzorak. Primjerice, ove otočke su posjetili kako bi potvrdili zaključak da su tamo "šarolikije" i po svoj prilici ih je donio vjetar, voda i ptice, dok su u dalmatinskom zaleđu nekoć sađene ciljano. Desetak znanstvenika i mladih istraživača na projektu Instituta za jadranske kulture imat će posla sve do proljeća sljedeće godine, radit će se morfološka (list i plod), kemijska te molekularna analiza, koje će odrediti genotipove.

Spuštamo se u selo pa u plodno polje, gdje među maslinama, smokvama i trešnjama rastu i lijepe oskoruše. Naši agronomi opet po svom poslu, skupljaju plodove i grančice, a mi lunjamo pa naiđemo na domaćina Joška Mandušića (60) koji goni dvadesetak ovaca. A ovaca, začudit ćete se, ljudi ovdje drže još oko tisuću.

– Ovaj ovdje teren, od Blata na Cetini pa do Žeževice, a posebno Kreševo, kao stvoren je za oskoruše, rastu posvuda. Nekad su se sadile, sad su samoniklice – kaže nam Joško, a uto nailazi Anka Vukušić (83) s vrećicom punom oskoruša.

– U ona doba svaka je kuća imala po par stabala, strašno su pomagale, da prostite, za proliv. A i bez toga su zdrave za želudac i sve ostalo. Operen ih i stavin u maštelić pa posli par dana guštan u njima. Ako ćete ih šušit, onda u ladovinu s njima, i dvi godine mogu potrajat. Marmelada je odlična. I to su ove naše. Nema sriće sa uvoznima. Moj susid je, eto, pored svih ovih šta niču okolo kupija u rasadniku talijanske, nikad ploda od njih vidio nije – smije se teta Anka.

Tajna likera

Jedan dobar glas čuo se sve do Splita, a to je da Ante Eremut iz obližnje Žeževice radi fenomenalni liker od oskoruša. Svraćamo do zaseoka Bolčići gdje je iznad svih kuća veliki dub, a odma kraj duba Antini dvori. I oni imaju stare oskoruše, podalje od kuća. Ipak, njegov eliksir je u kući.

– Svaka je kuća imala koju oskorušu, najviše radi dobre probave, tako je od pamtivika. Znate li kako ubrzat zrenje? Tako da ih stavite u žito i za dan, dva već ih možete jesti – kaže Ante i, kako je domaćinska duša, ne skriva ni tajnu svojeg čuvenog likera oskorušnog:

– Na litru loze, ali prave, dobre loze, ide petnaestak oskoruša i stručak kadulje. Ne valja za liker prejaka rakija, najbolja je oko 19 gradi, i ne puno cukra, dvi-tri žlice najviše. Četrdeset dana najmanje se drže plodovi u rakiji. Eto.

Pučka arhitektura

I to je sve?

– Sve.

Kušamo. Oduševljeni. Mora bit još nešto. I bilo je, vodi nas Ante Eremut u Tušinj, tamo sadi tikve, a tamo je i jedna mala oskoruša. Ali kakva scenografija! Oskoruša u prirodnoj kamenoj đardinjeri, u škripu, a pred njom duboki okrugli bunar žive vode. Po rubu vijaju goleme kamene skaline, a obzidan je suhozidom, što bi se reklo cimenat ga nije taknuo. Pravo remek-djelce pučke arhitekture u žeževičkom kamenjaru. Suše su prepolovile razinu vode, ali za ribice i žabe sasvim komotno.

Još su dugo tog popodneva naši agronomi skupljali grančice i plodove. Neka im se trud isplati i oskoruša u Dalmaciju na tron vrati!